Renesansa

Renesansa – Period preporoda društva

Renesansa (od latinskog renasci, u značenju „ponovo se roditi, preporoditi se”), je period u evropskoj civilizaciji neposredno nakon srednjeg veka. Obično se smatra da se zasniva na porastu interesovanja za klasične nauke i vrednosti. Renesansa je takođe bila svedok otkrivanja i istraživanja novih kontinenata, zamene ptolomejevskog kopernikovskim sistemom astronomije, raspada feudalnog sistema i porasta trgovine. Kao i pronalaska ili primene potencijalno moćnih inovacija. Kao što su papir, štamparstvo, pomorski kompas i barut. Međutim, za tadašnje naučnike i mislioce, renesansa je prvenstveno bilo vreme oživljavanja klasičnog učenja i mudrosti nakon dugog perioda kulturnog pada i stagnacije.

Renesansa kao kulturno-istorijski pojam je najpre označavao doba od 14. do 16. veka. Kao period u kome je došlo do ponovnog interesovanja za klasičnu antiku i procvata umetnosti. Da bi se zatim ovim pojmom označavalo kulturno stanje prelaznog doba od srednjeg veka do novog doba, naročito u Italiji. Pored toga, ovaj pojam se primenjuje i da označi srednjovekovne preteče renesanse – karolinška renesansa. Od 19. veka se u istoriografiji koristi da označi epohu.

Renesansa-Stvaranje Adama Mikelanđela Buonarotija

Humanizam i renesansa

Renesansa i njen duh su na kraju imali mnogo oblika, ali se najranije izrazio kroz intelektualni pokret koji je dobio ime humanizam. Pojam renesansa je u uzajamnom odnosu sa pojmom humanizam. Humanizam se odnosio na naučno-duhovni sadržaj ovog razdoblja, a renesansa na celokupnu kulturu tog vremena. Humanizam su pokrenuli sekularni književnici, a ne naučnici-klerici koji su dominirali srednjovekovnim intelektualnim životom i koji su razvili sholastičku filozofiju. Humanizam je započeo i ostvario plod prvo u Italiji. Njegovi prethodnici bili su pisci klasične erudicije poput Dantea i Petrarke. A glavni protagonisti Đanoco Maneti, Leonardo Bruni, Marsilio Fičino, Đovani Piko dela Mirandola, Lorenco Vala i Kolučio Salutati. Pad Konstantinopolja 1453. i velikog dela Grčke pod vlast Otomanskog carstva, dao je humanizmu veliki podsticaj. Jer su mnogi vizantijski naučnici izbegli u Italiju, donevši sa sobom važne knjige i rukopise. Kao i tradiciju grčke naučne i filozofske misli.

Humanizam i rensansa su imali nekoliko značajnih karakteristika. Prvo, za predmet je uzeta ljudska priroda u svim njenim različitim manifestacijama i dostignućima. Drugo, naglašavano je jedinstvo i kompatibilnost istine koja se nalazi u svim filozofskim i teološkim školama i sistemima, kroz doktrinu poznatu kao sinkretizam. Treće, isticalo se dostojanstvo čoveka pojedinca. Umesto srednjovekovnog ideala asketskog i pokajničkog života kao najvišeg i najplemenitijeg oblika ljudske delatnosti, humanisti su se usmerili na stvaralačku borbu i pokušaje da se ovlada prirodom. Konačno, humanizam i renesansa su se radovali ponovnom rođenju izgubljenog ljudskog duha i mudrosti. Međutim, u nastojanju da ga povrate, humanisti su pomogli u konsolidaciji novog duhovnog i intelektualnog pogleda i razvoju novog korpusa znanja. Efekat humanizma i renesanse bio je da pomogne ljudima da se oslobode mentalnih ograničenja, koje nameće religiozna ortodoksija. Kao i da inspiriše slobodno ispitivanje i kritiku, i da inspiriše novo poverenje u mogućnosti ljudske misli i stvaralaštva.

Pojam renesanse

Pojam renesansa (preporod), prvi put je 1550. godine upotrebio italijanski umetnik i istoričar umetnosti Đorđo Vazari. To je umetnost koja je nastala u 13. veku. Njegova kasnija upotreba dolazi iz francuskog jezika gde ga je upotrebio francuski istoričar Žil Mišle. A prešao je u široku upotrebu u 19. veku zahvaljujući švajcarskom istoričaru umetnosti Jakobu Burkhartu.

U skorije vreme postoje određene sumnje u ispravnost pojma „renesansa” primenjenog na likovne umetnosti u momentu rađanja moderne Evrope. Bukvalna primena ove reči, je u svojim korenima trebalo da izrazi povratak antičke umetnosti nakon vekova u zaboravu.

Analizom stvari više je nego očigledno da su vizuelne umetnosti renesanse postale vodič jednog novog izraza određenih ideala. Koji se tiču čoveka i društva, a u isto vreme predstavljaju jednu novu viziju verovanja hrišćanske vere. Preko jednog zajedničkog vokabulara ljudskog iskustva koji dele tadašnji posmatrači umetničkih dela. Umetnost renesanse je savršen primer kako traženje idealizovane forme ujedno može biti i jedan duhovni izazov. To posmatraču donosi jedno osećanje božanske savršenosti preko savršeno idealizovane ljudske figure. Preliminarni i najvažniji period ovog iskustva bio je period umetnikovog ponovnog ispitivanja prirode. Kome su sada predočeni novi zahtevi koji se tiču tehničkog umeća i estetskog suda.

Renesansa - Poslednja večera

Renesansa slikarstvo

Renesansa menja društveni status umetnika. U srednjem veku ne poznajemo umetnika kao individualca. Oni su tada smatrani običnim zanatlijama, a svoja dela nisu potpisivali. U doba renesanse umetnici već nisu anonimni a neki poseduju i visoki društveni status. Đentile Belini dobio je kneževsku titulu od Fridriha III, a Ticijan je od Karla V dobio titulu viteza. Nekim umetnicima je pošlo za rukom da se obogate, ali ipak se držalo da su umetnici pripadnici nižeg staleža, jer je njihova aktivnost zahtevala upotrebu ručnog rada. Neki od najznačajnijih umetnika tog doba su: Rafaelo Santi, Leonardo da Vinči, Mikelanđelo Buonaroti, Donatelo i drugi.

Udruženja kojima su pripadali umetnici su pripadala takozvanim umetnostima rukotvorina ili mehaničkim umetnostima, ne tako strogo definisanim kao što je bio slučaj sa liberalnim umetnostima (gramatikom, retorikom, aritmetikom, geometrijom, astronomijom i muzikom), jedinim prihvatljivim aktivnostima za jednog kavaljera u srednjovekovnim feudalnim društvima. U italijanskim gradovima-državama pripadnost udruženjima umetničkih rukotvorina je predstavljalo pozitivnu prednost za slikare, vajare i arhitekte, omogućavajući im veću nezavisnost u radu. 

Kasnije, slikarstvo i vajarstvo su uključeni u liberalne umetnosti. Krajem četrnaestog veka, firentinski pisac Filipo Vilani (Filippo Villani), uporedio je slikare svoga doba s onima koji su praktikovali liberalne umetnosti. Humanista iz Padove, Pjer Paolo Verđerio (Pier Paolo Vergerio) je 1404. godine tvrdio, ali pogrešno, da je slikarstvo bilo jedna od četiri liberalne umetnosti u antičkoj Grčkoj. Na kraju petnaestog veka, Leonardo da Vinči je elokventno pisao o važnosti liberalnih umetnosti za svakog umetnika.

Ulog je ovde bio ekonomski i društveni status. Činjenice sugerišu da umetnici petnaestog veka generalno nisu bili dobro plaćeni, mada je bilo izuzetaka. Kao što je slučaj sa Mikelanđelom, Ticijanom, Rafaelom i drugim umetnicima koji su stekli međunarodnu slavu, poštovanje i bogatstvo.

Karolinska renesansa

Karolinska renesansa je naziv za kulturni preporod (obrazovanje, književnost, građevinarstvo) u ranim danima dinastije Karolinga, započet na dvoru Karla Velikog (742-814). Upotreba termina renesansa u ovom kontekstu je neprikladna, jer daje preveliku težinu oživljavanju antike. Iz tog razloga se često koriste izrazi kao što su reforma Karla Velikog ili karolinška restauracija, koji bolje odgovaraju stvarnim događajima tog vremena. Za vreme vladavine dinastije Merovinga došlo je do opšteg sloma crkvene organizacije, liturgije, kulture pismenosti i arhitekture. Postoje izveštaji o sveštenicima koji nisu znali dovoljno latinski, da bi pravilno izgovarali jednostavne molitve. Najkasnije 777. godine Karlo Veliki je na svom dvoru okupio učene ljude iz cele Evrope. To je obezbedilo da dvorska škola ostane centar latinskih nauka (teologija, pisanje istorije, književnost) desetinama godina. Napori i dostignuća za prikupljanje, brigu i širenje obrazovanja, koji se nesumnjivo mogu nazvati programom reformi, uključuju:

  • Karolinška renesansa je dovela do osnivanje dvorske biblioteke, koja je obuhvatala sva dostupna dela sakralne umetnosti. Odnosno dela crkvenih otaca i antičkih autora;
  • Razvoj nove vrste pisma za pisanje knjiga kao oblika svakodnevnog pisanja, takozvane karolinške minuskule. Koja se i danas koristi u svom izvedenom obliku;
  • Karolinška renesansa je dovela do prikupljanja i prepisivanja pisanih tekstova u jednostavnom pismu. Npr. klasike na latinskom. Kao i ilustrovane i bogato opremljene bogoslužbene knjige, često zasnovane na kasnoantičkim rimskim i vizantijskim tradicijama;
  • Karolinška renesansa je imala carska uputstva i naredbe kojima se naređuje staranje i staranje o crkvama i manastirima u carstvu;

Ahenska katedrala je nezavisni projekat nastao pod svesnim uticajem S. Vitale u Raveni (posle 526-547). Koja se u to vreme smatrala crkvom kralja Teodorika, i crkvom Sergija i Vakha u Carigradu (dovršena 536). Ogroman značaj koji je tada ponovo počeo da se pridaje građevinarstvu ogleda se u reprezentativnim vladarskim građevinama. Kao i u ideji stvaranja idealne manastirske arhitekture u 9. veku.

Karakteristike renesanse

Primavera - Botičeli

Renesansa i njeni slikari sve više rešavaju probleme dubine prostora. Oseća se sistematski put, koji sve više vodi ka traženju treće dimenzije u prostoru. I dalje preovladava slikanje temperama. To je slikarstvo koje i dalje ima religiozni sadržaj. Kasnije 30-ih i 40-ih godina 15. veka javlja se tehnika slikanja uljanim bojama, koju je mladi slikar iz Italije doneo iz Holandije, gde je bila poznata. U prvom periodu teži se volumenu, koji je izveden modelovanjem i senčenjem. Kako bi se dobio utisak prostora.

Kasnije slikar napušta modeliranje, kako bi prešao na slikovno razrešenje volumena. Slike imaju monumentalni karakter. Kasnije će se slikarstvo razvijati u manjim dimenzijama, ali sa razrađenim finim tonovima. Sveci i božanstva se kreću u savremenim prostorima, a kasnije se oreol gubi i stiče se utisak da su živi ljudi. Vidimo da slikari slikaju i poznate ličnosti, a neretko uključuju i sopstvene portrete. To je refleksija o sebi i svest o sopstvenoj vrednosti. Vremenom su se neki slikari potpuno emancipovali od religioznih tema.

Renesansa se odlikuje slikama na kojima je mir i statičnost, kao i slobodan prostor. Nema jakog kontrasta boja, osvetljenje je ujednačeno.

U pojedinim vrstama umetnosti nastajali su novi elementi, ali su neke karakteristike bile tipične za umetnost renesansnog čoveka. To su:

  • individualizam – čovek postaje svestrana i razvijena ličnost
  • humanizam
  • renesansa se vraća nazad
  • naučna osnova umetnosti – mnogi umetnici su se bavili anatomijom, optikom, tehnologijom, koju su koristili u svom stvaralaštvu (tipičan primer je perspektiva u slikarstvu i livenje bronzanih statua)
  • realizam – iako su renesansni umetnici proklamovali povratak prirodi, njihov realizam se ticao tema tadašnjeg društva
  • individualnost – stvaraju se autobiografije i autoportreti slikara i slikari potpisuju svoja dela
  • nacionalizacija umetnosti
  • prikupljanje
  • pokroviteljstvo

Sta je karolinska renesansa?

Karolinška renesansa je bila prva od tri srednjevekovne renesanse, period kulturne aktivnosti u Karolinškom carstvu. To se dešavalo od kasnog 8. do 9. veka, inspirisano hrišćanskim Rimskim carstvom iz četvrtog veka. Tokom ovog perioda došlo je do porasta književnosti, pisanja, vizuelne umetnosti, arhitekture, muzike, jurisprudencije, liturgijskih reformi i studija Svetog pisma.

Pokret se uglavnom javljao za vreme vladavine karolinških vladara Karla Velikog i Luja Pobožnog. Podržali su ga naučnici karolinškog dvora, posebno Alkuin od Jorka. Kao manifesti poslužili su Karla Velikog Admonitio generalis (789) i Epistola de litteris colendis.

Efekti ovog kulturnog preporoda uglavnom su bili ograničeni na malu grupu dvorskih literata. Prema Džonu Kontreniju, „imalo je spektakularan efekat na obrazovanje i kulturu u Francuskoj, sporan efekat na umetnička nastojanja i nemerljiv efekat na ono što je Karolinzima bilo najvažnije, moralnu regeneraciju društva“. Svetovne i crkvene vođe Karolinške renesanse uložile su napore da pišu bolje latinski, da kopiraju i očuvaju patrističke i klasične tekstove i da razviju čitljivije, klasicizirajuće pismo, sa jasnim velikim i malim slovima. Renesansni humanisti su smatrali da je karolinška minuskula rimska i korišćena kao humanistička minuskula, iz koje se razvilo rano moderno italsko pismo. Oni su takođe primenili racionalne ideje na društvena pitanja po prvi put u vekovima, obezbeđujući zajednički jezik i stil pisanja koji je omogućio komunikaciju širom većeg dela Evrope.

Karolinška renesansa ima umetnost koja obuhvata otprilike stogodišnji period od oko 800-900. Iako kratak, bio je to uticajan period. Severna Evropa je po prvi put prihvatila klasične mediteranske rimske umetničke forme, postavljajući pozornicu za uspon romaničke umetnosti i na kraju gotičke umetnosti na Zapadu. Iluminirani rukopisi, metalni radovi, mala skulptura, mozaici i freske su preživeli iz tog perioda.

Renesansa likovna umetnost

Renesansa - ,,Mona Liza" Leonarda da Vinčija

Period od 14. do 17. veka u Evropi se popularno naziva renesansa. Označio je preporod ili oživljavanje klasičnog učenja i mudrosti. Renesansa je zahvatila mnoge oblasti evropske civilizacije, posebno oblasti umetnosti, religije, književnosti i politike. Renesansa je obeležila povećanu svest o prirodi, oživljavanje učenja koje je bilo prisutno u srednjem veku, ali je postalo istaknuto u 15. i 16. veku. Renesansna umetnost se bavila predstavljanjem individualnog pogleda na čoveka. U tom periodu stvorena su neka slavna dela mnogih legendarnih umetnika, koja se i danas poštuju.

Evo nekih od najvažnijih i najpoznatijih slika kojima se odlikuje renesansa:

Mona Liza

Slika Mona Liza Leonarda da Vinčija jedna je od najpoznatijih i najpoznatijih slika kojom se odlikuje renesansa. Bez sumnje je slika o kojoj se najviše raspravlja zbog zagonetnog osmeha. Bilo je mnogo diskusija o osmehu Mona Lize, bilo da se smeje ili ne. Glavna karakteristika ove slike je da je Da Vinči naslikao njene oči na takav način da čak i kada promenite ugao gledanja, oči Mona Lize kao da vas uvek prate. Slika je urađena uljem na drvetu i trenutno je u vlasništvu Vlade Francuske. Mona Liza je izložena u Luvru u Parizu i pripada javnosti, što znači da se ne može ni kupiti ni prodati.

Primavera

Reč na italijanskom znači proleće. Primavera je slika Sandra Botičelija čije je originalno ime bilo Alesandro di Marijano Filipepi. Slika je poznata i kao „Alegorija proleća“. Veruje se da je Botičeli naslikao ovo umetničko delo oko 1482. godine i za njega se kaže da je jedan od najboljih primera renesansne umetnosti. Mnogi su pokušali da protumače sliku i mnogi su došli do objašnjenja. Neki kažu da je to mitska alegorija, dok neki kažu da je reč o promeni godišnjeg doba u proleće. Ova slika je popularna zbog upotrebe boje i različitih objašnjenja vezanih za nju. Veruje se da je Primavera najkontroverznija slika na svetu.

Stvaranje Adama Mikelanđela Buonarotija

Napravljena 1512. godine, i ovo je jedna od ikoničkih slika Mikelanđela. Stvaranje Adama je slika na plafonu Sikstinske kapele. Iako je ovo jedna od najrepliciranijih slika svih vremena, po popularnosti je tek druga posle Mona Lize. Slika je postala simbol čovečanstva, jer slika prikazuje ruku i Boga i Adama na ivici dodira.

Poslednja večera

Smatra se najboljim umetničkim delom Leonarda da Vinčija iz 1498. godine, Tajna večera je važna slika kojom se može pohvaliti renesansa. Slika prikazuje Isusa sa svojim učenicima za njegovu poslednju večeru. Slika je poznata po svojoj pametnoj upotrebi boje, svetlosti i anatomije. Ona je takođe predmet mnogih rasprava i nagađanja. Mnogi su predložili da je učenik koji sedi sa desne strane od Isusa Marija Magdalena. A mnogi su se takođe pitali o značaju ili značenju V oblika između Isusa i osobe sa desne strane. Uprkos svim nagađanjima, Tajna večera je jedno od remek-dela Leonarda da Vinčija.

Rođenje Venere Sandra Botičelija

Nastala je 1485. godine, a slika prikazuje boginju Veneru kako stiže na ostrvo Kipar. Ona je prikazana kao čista i zrela žena koja stoji na morskoj školjki. Botičeli je posvetio mnogo pažnje svakom detalju Venere. Ova slika je nastala u periodu kada je golotinja bila tema na slikama i samim tim ovo čini važnom slikom renesanse.

Renesansa je, bez sumnje, predstavljala kulturni i umetnički preporod u istoriji i ova slikarska dela su postala sinonim za period renesanse.

Rođenje Venere Sandra Botičelija

Vajarstvo renesanse

Renesansa je neverovatno doba koje je obuhvatalo period od 14. do 16. veka. Pravi procvat umetnosti dogodio se širom Evrope tokom ovog značajnog perioda istorije. Umetnici i dizajneri su napravili proboj u svim disciplinama, pre svega u slikarstvu, skulpturi i arhitekturi. Renesansna skulptura je od tada postala posebno značajna kroz istoriju umetnosti. Jer je slavila i uzdizala anatomiju ljudskog oblika na način koji nikada ranije nije viđen ni u jednoj umetničkoj formi. Ovo su skulpture koje nam je podarila renesansa i koje još uvek oduzimaju dah i izazivaju strahopoštovanje. Mnoge od njih su poštovane verske ikone, kao i svetski poznate turističke atrakcije i danas.

Vrata raja (1425-1452) Lorenco Giberti

Zapanjujuće ukrašena rezbarena vrata koja je napravio italijanski vajar Lorenco Giberti, kao vrata firentinske krstionice. San Giovanni su jedna od najranijih i najslavnijih renesansnih skulptura. Serija od deset panela ilustruje priče iz hrišćanskog Starog zaveta sa zaslepljujućim detaljima. Umetnik je proveo više od 20 godina dovršavajući ih. Kada su otkriveni, jedan komentator je primetio, „ništa slično njima nije urađeno na svetu i kroz njih ime čoveka sija svuda“.

David (1430-te) od Donatela

Italijanski vajar Donatelo napravio je dve skulpture Davida iz biblijske priče o Davidu i Golijatu za svog života. Jednu 1408. i kasniju verziju 1430-ih. Bio je to drugi od dva, napravljen po narudžbini za porodicu Mediči, koji je učvrstio mesto vajara u istoriji. Jedan od razloga njenog značaja je to što je skulptura bila prva samostojeća bronzana statua cele renesanse. Kasnije je to inspirisalo mnoge umetnike da ih prate. Drugi razlog za njegovu važnost bio je umetnikov nivo realizma, kada je portretisao Davida. Prikazuje ga kao normalnog mladića, vitke građe, koji ne nosi ništa osim čizama i šešira, dok se ležerno naslanja na jednu nogu.

David (1501-1504) od Mikelanđela

Dok je Donatelov David ušao u istoriju svojim realističnim naturalizmom, Mikelanđelo je otišao korak dalje. Pretvorio je skromni Davidov karakter u idealizovanog, kolosalnog heroja, visokog 14 stopa. Nivo zanatstva koji je ušao u Mikelanđelovu zapanjujuće stvarnu mermernu skulpturu je takav da je i dalje istoričari umetnosti smatraju jednom od najpoznatijih i najlepših skulptura svih vremena. Prvobitno je Mikelanđelo napravio Davida za krovni prostor katedrale Opera del Duomo u Firenci. Ali njegovi pokrovitelji su bili toliko impresionirani da su skulpturu izložili ispred Palaco Vekio, gradske većnice, na Piazza Della Signorina, kako bi svi mogli da je vide. Ovde je postao ponosni simbol slobode za Firentince. Čak su mu dali nadimak „džin“.

David (1501-1504) od Mikelanđela

Pieta (1498-1500) od ​​Mikelanđela

Još jedno Mikelanđelovo remek delo, napravljeno samo nekoliko godina ranije, je njegova Pieta, 1498-1500. Ova emocionalno rezonantna skulptura prikazuje mrtvog odraslog Hrista položenog na Marijino krilo. Kardinal Žan de Bilher je zamolio Mikelanđela da napravi skulpturu za bočnu kapelu u Staroj bazilici Svetog Petra u Rimu. Sirovi, emocionalni uticaj skulpture pokrenuo je Mikelanđelovu zrelu karijeru širom renesansne Italije.

Persej sa glavom Meduze (1545-1554) Benvenuto Čelini

Kasnorenesansna skulptura Benvenuta Čelinija Persej sa glavom Meduze, 1545-1554, jedno je od najvećih remek-dela kojim se može pohvaliti renesansa. Mikelanđelo je jednom nazvao Čelinija „najvećim zlatarom za koga smo ikada čuli“, a ovo bronzano remek-delo sigurno je svedočanstvo njegovih besprekornih vajarskih veština. Ilustruje Perseja, velikog heroja grčke mitologije, kako trijumfalno stoji sa glavom Meduze u jednoj ruci, a njeno obezglavljeno telo rašireno po dnu. Kombinacija jezivih detalja i pozorišnog herojstva u ovom javnom umetničkom delu donela je Čeliniju široku rasprostranjenost sledbenika tokom renesanse i šire.

Renesansa u likovnoj umetnosti

Renesansa je obeležena sa još nekoliko poznatih umetničkih dela, a to su:

Renesansa – Atinska škola od Rafaela

Slikana 1511. godine, jedna je od četiri glavne freske na zidovima Apostolske palate u Vatikanu. Četiri freske simbolizuju filozofiju, poeziju, teologiju i pravo. Slika simbolizuje filozofiju jer predstavlja najbolji period grčke filozofije i u centru slike se mogu naći Aristotel i Platon. Ova slika kojom se odlikuje renesansa je savršeno uhvatila klasični duh ovog perioda.

Judin poljubac

Naslikana 1306. godine od strane Đoto di Bondonea, ova slika prikazuje trenutak izdaje Isusa od strane Jude Iskariotskog. Koji identifikuje Isusa rimskim vojnicima ljubeći ga. Kapela Skrovenji je dom ciklusa fresaka Đota di Bondonea, a Judin poljubac je najpoznatija slika u ciklusu. Mnogi kritičari veruju da je Đoto genije i da nijedan umetnik nije uspeo da nadmaši njegovo delo. Njegovo majstorstvo je očigledno u načinu na koji je uhvatio izraz Isusa i Jude na toj sceni izdaje.

Renesansa – Poslednji sud

Ova slika Mikelanđela Buonarotija završena 1541. godine i nalazi se na oltarskom zidu Sikstinske kapele u Vatikanu. Slika govori o drugom Isusovom dolasku, danu kada će Bog suditi celom čovečanstvu. Mikelanđelo je naslikao Isusa u centru, okruženog svecima. Gornji deo slike prikazuje vaskrsenje mrtvih na nebo, a donji deo prikazuje silazak grešnika u pakao. Upotreba boja i odličan rad četkice čine ovu sliku najcenjenijom slikom na svetu.

Sikstinska Madona

Rafaelo Sancio, popularno poznat kao Rafael, naslikao je Sikstinsku Madonu 1512. Slika prikazuje Majku Mariju kako drži bebu Isusa u rukama sa Svetom Varvarom i Svetim Sikstom sa obe strane i dva heruvima ispod nje. Ovo je jedno od najpoznatijih Rafaelovih dela i važna slika kojom se odlikuje renesansa.

Uspenje Bogorodice

Veliki oltar u bazilici Santa Maria Gloriosa dei Frari je mesto gde se nalazi ova slika Ticijana Večerija, poznatog i kao Ticijan. Ovu sliku je uradio Ticijan u svojim ranim godinama i koristio je žive boje. Uspenje Bogorodice je slika o usponu Majke Marije na nebo. Ticijan je naslikao Majku Mariju u crvenoj haljini koja je podignuta na nebo, gde Bog gleda u ​​Mariju, dok se apostoli opraštaju od nje sa zemlje.

Uspenje Bogorodice

Ukoliko posedujete umetnine ili antikvitete za prodaju, možete pogledati koje predmete otkupljujemo na : OTKUPLJUJEMO – Antikvarnica Beograd – Belgrade Antiques.