Tempera

Tempera je zahvalna tehnika jer se lako vezuje za sve vrste podloga

Tempera se tradicionalno stvara ručnim mlevenjem suvih praškastih pigmenata u vezivo. Kao što su žumance, mleko (u obliku kazeina) i razne biljne gume.

Tempera je slikarska tehnika a njen naziv potiče od latinske riječi ,,temperare“ što upućuje na glagol, koji označava „mešanje“. Tempera spada u slikarske tehike u kojima se boja formira na način da se bojeni praškasti pigment vezuje sa nekim od sledećih materija (belance, žumance ili gumiarabika)i na taj način se dobija novo jedinjenje. Takva boja se može razrjeđivati sa vodom, a inače je dosta gusta i veoma pokrivna.

Tehnika je veoma stara. Potiče još iz srednjeg veka kada se koristila „jajčana tempera“ kojom su oslikavane ikone. I danas neki savremeni umetnici pripremaju temperu po starim receprurama. Verujući da je taj metod mnogo kvalitetniji od industrijski proizvedenih boja.

Tempera se zbog svojih fizičkih i hemijskih osobina lako vezuje za sve vrste podloga. Najčešće se koristi papir za slikanje, ali može da pokriva i karton, drvo, staklo, plastiku, platno itd. Iako važi za veoma praktičnu tehniku (naročito u osnovnim školama za rad), mora se voditi računa o debljini nanosa. Ako se nanese previše gusto, boja može da popuca i da se kruni sa slikarske površine. Kako je veoma zahvalan slikarski materijal, našla je primjenu u raznim granama likovih umetnosti. Za slikanje se koriste nešto grublje četkice, nego što je to slučaj kod slikanja akvarel bojama.

Tempera

Istorija

Slikanje temperom pronađeno je na ranim egipatskim ukrasima sarkofaga. Mnogi portreti fajumskih mumija koriste temperu, ponekad u kombinaciji sa enkaustičnim slikanjem rastopljenim voskom. To je bila alternativna tehnika slikanja u antičkom svetu. Takođe je korišćen za murale sinagoge Dura-Europos iz 3. veka.

Srodna tehnika je takođe korišćena u drevnim i ranim srednjovekovnim slikama pronađenim u nekoliko pećina i hramova isklesanih u stenama Indije. Visokokvalitetna umetnost uz pomoć tempere nastala je u pećinama Bagh, između kasnog 4. i 10. veka. Kao i u 7. veku u skloništu Ravan Chhaia, Odiša.

Ova umetnička tehnika je bila poznata iz klasičnog sveta, gde je preuzeta od enkaustičkog slikarstva. To je bila glavna tehnika koja se koristila za slikanje panela i iluminirane rukopise u vizantijskom svetu i srednjovekovnoj i ranoj renesansnoj Evropi. Slikarstvo temperom je bilo primarna tehnika za slikanje panela za skoro svakog slikara u evropskom srednjevekovnom i ranom renesansnom periodu do 1500. godine. Na primer, većina preživelih slika na panelima pripisanih Mikelanđelu naslikane su temperom od jaja. Izuzetak je njegov Doni Tondo, na kom je korišćena kombinacija tempera i uljanih boja.

Uljana boja, koja je možda nastala u Avganistanu između 5. i 9. veka i migrirala na zapad u srednjem veku, na kraju je zamenila temperu. Ulje je zamenilo temperu kao glavna tehnika, koja se koristila za stvaranje umetničkih dela tokom 15. veka u ranom holandskom slikarstvu i u severnoj Evropi. Oko 1500. godine, uljane boje zamenile su temperu u Italiji. U 19. i 20. veku bilo je povremenih oživljavanja tehnike tempere u zapadnoj umetnosti, među prerafaelitima, socrealistima i drugima. Slikarstvo temperom se i dalje koristi u Grčkoj i Rusiji, gde je tradicionalna tehnika za pravoslavne ikone.

Vrste

Jajčana tempera

Najčešći oblik klasičnog slikanja tempera-ma je „jajčana tempera“. Za ovaj oblik najčešće se koristi samo sadržaj žumanca. Belance jajeta i membrana žumanca se odbacuju (membrana žumanca se okači preko posude i probuši da bi se tečnost iscedila iznutra). Žumance se retko koristi samo po sebi sa pigmentom. Zato što se brzo suši i može popucati. Uvek se dodaje neki agens, u promenljivim razmerama. Jedan recept zahteva sirće, ali samo u malim količinama. Nekoliko kapi sirćeta će sačuvati rastvor nedelju dana. (1:3, 3 dela vode, 1 deo žumanca; drugi recepti predlažu belo vino (1 deo žumanca, 2 dela vina). Neke škole tempera od jaja, koriste različite mešavine žumanca i vode.

Pigment u prahu, ili pigment koji je samleven u destilovanoj vodi, stavlja se na paletu ili činiju i meša sa približno jednakom zapreminom veziva. Neki pigmenti zahtevaju nešto više veziva, neki manje.

Kada se koristi za slikanje ikona na zidovima crkve, tečno smirno se ponekad dodaje u smešu da bi boja imala prijatan miris. Posebno zato što vernici mogu smatrati da je tempera od jaja prilično oporog mirisa, dosta vremena nakon završetka umetničkog dela. Mešavina boje mora se stalno podešavati, da bi se održala ravnoteža između „masne“ i „vodene“ konzistencije, prilagođavanjem količine vode i žumanca. Kako se tempera suši, umetnik će dodati još vode, kako bi sačuvao konzistenciju i uravnotežio zgušnjavanje žumanca u kontaktu sa vazduhom. Jednom pripremljena, boja se ne može čuvati. Jajčana tempera nije vodootporna. Različiti preparati koriste belance ili celo jaje za drugačiji efekat. Drugi aditivi kao što su emulzije ulja i voska, mogu modifikovati boju. Jajčana tempera nije fleksibilna boja i zahteva čvrste podloge. Slikanje na platnu će prouzrokovati stvaranje pukotina i opadanje krhotina boje.

Boja tempera od jaja treba da se suši najmanje 3 meseca, do 6 meseci. Površina je podložna ogrebotinama tokom procesa očvršćavanja, ali će nakon sušenja postati mnogo izdržljivija. Izbegavajte uokvirivanje slika tempera jaja u staklo. Jer staklo može zarobiti vlagu i dovesti do razvoja buđi.

Tempera

Tempera grassa

Dodavanje ulja u odnosu ne više od 1:1 sa žumancetom po zapremini proizvodi boju rastvorljivu u vodi sa mnogim efektima koje imaju i uljane boje, iako se ne može bojati debelo.

Pigmenti

Neki od pigmenata koje su koristili srednjovekovni slikari, kao što su cinober (sadrže živu), orpiment (sadrži arsen) ili olovno belo (sadrži olovo) su veoma toksični. Većina umetnika danas koristi moderne sintetičke pigmente, koji su manje toksični, ali imaju slična svojstva boje kao i stariji pigmenti. Čak i tako, mnogi (ako ne i većina) savremenih pigmenata su i dalje opasni, osim ako se ne preduzmu određene mere predostrožnosti. Ovo uključuje održavanje pigmenata vlažnim u skladištu, kako bi se izbeglo udisanje njihove prašine.

Giotto tempera

Giotto je poznati brend koji proizvodi različite umetničke potrepštine, uključujući tempera boje. Tempera je vrsta boje koja se pravi mešanjem pigmenta sa vezivom, obično žumancetom, i vodom. Giotto tempera boja je dizajnirana za upotrebu dece i odraslih pogodna je za različite umetničke primene. Uključujući slikanje na papiru, kartonu, drvetu i drugim poroznim površinama.

One se proizvode u nizu živih boja i dostupne su u različitim veličinama i setovima. Što ih čini idealnim i za kućnu i za upotrebu u učionici. Boje su rastvorljive u vodi, što ih čini lakim za čišćenje i brzo se suše. Omogućavajući umetnicima da rade na više slojeva, bez dugog čekanja.

Giotto tempera boje su poznate po svom visokom kvalitetu i konzistenciji. Napravljene su tako da budu netoksične i bezbedne za upotrebu. Takođe su poznate po svojoj pristupačnosti, što ih čini popularnim izborom i za početnike i za iskusne umetnike.

Tempera Giotto od Italijanskog proizvođača je gotova boja na bazi vode, koja se lako pere sa ruku i odeće. To znači da ne morate da se uzdržavate prilikom bojenja. Boje treba samo isprati sa ruku vodom i sapunom. Mrlje se mogu ukloniti sa pamuka i većine tkanina mašinskim pranjem na temperaturi od 40 ° C.

Boja je gusta, glatka i laka za upotrebu. Boce su opremljene dozatorom, čepovima protiv kapanja i imaju ergonomsko držanje. Isporučuju se u originalnoj Giotto bočici sa nalepnicom i čepom.

Carioca tempera

Carioca tempera boje su na bazi vode i prave se mešanjem pigmenata sa vezivom. Kao što je guma arabika, i vodom. Dizajnirane su za upotrebu i od strane dece i odraslih. Takođe su pogodne za različite umetničke primene. Uključujući slikanje na papiru, kartonu i drvetu.

Carioca tempera se lako koristi, lako se čisti i super se pere. Takođe se izuzetno lako skida sa kože vodom ili vlažnim maramicama. Formulisane su tako da se mogu prati i lako se čiste sapunom i vodom. Zato su idealne za decu. One će razviti fine motoričke veštine vašeg deteta. Sa carioca tempera-ma deca takođe razvijaju sposobnosti kao što su senzorni razvoj, učenje crtanja i pisanja, kreativno razmišljanje i održavanje pažnje.

Proizvode se u širokom spektru boja i dostupne su u različitim veličinama i setovima. Ove boje su poznate po svojoj glatkoj teksturi i tome da se lako mešaju, omogućavajući umetnicima da kreiraju širok spektar efekata i kombinacija boja.

Carioca tempera boje su takođe netoksične i bezbedne za upotrebu.

Tempera

Primo tempera – Aplikacija

Tempera boja se brzo suši. Obično se nanosi u tankim, poluprozirnim ili providnim slojevima. Slikanje temperom omogućava veliku preciznost, kada se koristi sa tradicionalnim tehnikama koje zahtevaju primenu brojnih malih poteza četkicom primenjenih u tehnici unakrsnog šrafiranja. Kada se osuši, proizvodi glatku mat završnicu. Pošto se ne može nanositi u debelim slojevima kao što to mogu uljane boje, tempera slike retko imaju duboku zasićenost boja. Jer mogu zadržati manje pigmenta (manje opterećenje pigmenta). U tom pogledu, boje nelakirane tempera slike podsećaju na pastel, iako se boja produbljuje ako se nanese lak. S druge strane, boje tempera se ne menjaju tokom vremena, dok uljane boje tamne, žute i postaju providne sa godinama.

Color tempera

Glavne podloge za color temperu su drvo i papir, ali se njome može slikati i na platnu i staklu. Tempera ima pokrivna i neprovidna svojstva. Slikanje se ne sme odvijati u debelim slojevima, jer ona tada puca. Moguće je slikati sloj na sloju, pri čemu se prethodni može potpuno prekriti.

Jednolikost temperom obojenih površina je veoma povoljna za primenjene umetnosti. Zato se ona koristi u grafičkom dizajnu, prilikom izrade idejnih rešenja opreme knjige, ambalaže, plakata, pa i idejnim projektima za scenografiju.

Osim dekorativnog slikanja, tempera je veoma pogodna za modelaciju i modulaciju likovnih oblika. Ona ne podnosi nametljive boje, dok se sa prigušenim i oplemenjenim bojama mogu postići majstorska djela. Rafiniranost, jednostavnost i čistoća boje, glavne su odlike majstora tempere.

Vizantijski slikari su se koristili tehnikom tempere prilikom izrade ikona-ikonopisanja, stvarali majstorska umjetnička djela, dok su italijanski slikari, tokom rane renesanse, ponovo otkrili njen potencijal.

Tempera technika

Uočljivo je da tehnike tempere više odgovaraju tonskom slikanju i modelovanju forme. To jest slikanju kod kog kvalitet boje ne utiče bitno na formu. Ovakav pristup karakterističan je za specifičnosti vizantijske, sienske i renesansne škole i epohe. A doživljava novo otkrivanje u različitim -izumima dvadesetog veka. Mogućnosti slikanja temperom u „čistim“ kao i kombinovanim tehnikama, ni izdaleka nisu iscrpljene. Metode nanošenja temperne boje u globalu se ne razlikuju od metoda gvaša i akvarela. A specifične mogućnosti zavise od korišćenja pribora, sposobnosti umetnika ali i od svojstva same temperne emulzije.

Kombinovane i klasične tehnike

Čista jajčana tempera se teško razmazuje i ne omogućava direktno nanošenje tonova širokom četkom u širokim površinama. Boja se zato nanosila u kosim crticama tankim i oštrim četkicama. Takav postupak slikanja nazivali su tadašnji italijanski slikari trattegiaro. Za razliku od nanošenja boja u vidu sitnih tačkica, koje su nazivali puntegiaro. Ovim postupkom slikanja jajčanom temperom italijanski slikari 14. i 15. veka izvodili su svoja najlepša dela. I danas se taj postupak koristi za kopiranje i restaurisanje tako naslikanih dela.

Klasični majstori slikarstva koristili su bezbroj različitih metoda kombinovane temperno-uljane građe slike. Najčešće se slika počinjala temperom, zatim prelazila međufirnisom pa nastavljala slikanjem u uljanoj tehnici. Slika se može graditi i tempernim slojevima sa minimalnim podtonovima, zatim se prelazi uljanim lazurama pa se nastavlja pastuoznijim uljem, gde je potrebno.

Grizaj

Slikari severne renesanse često su slikali u sivim tonovima. Grisaille (franc. Gris = sivo) podslikavanje je rađeno belom i crnom tempera bojom, preko koje se farbaju azurni i pastozni premazi uljane boje. Ova tehnika predstavlja logičan nastavak klasičnog slikanja temperom za ikonopis. Gde su vizantijski majstori koristili zelenkasto-sivi podslikak zvani proplasmos, kao i majstori sijenske škole koji su podslikavanje nazivali verdačo, sivkasto-zelenkastim tonovima, i do filtriranja, tonovi inkarnacija postaju nežni ružičasti tonovi. Slikanje je nastavljeno u tehnici tempere. Za razliku od onih koji su nastavili sa temperom hromatskim slikanjem, sada se tempera javlja samo kao podslika čija je nadgradnja prepuštena uljanoj tehnici azurnog karaktera.

Cameo

Cameo (franc. Camee = cameo) je takođe tehnika monohromatskog slikanja, zasnovana na sličnim principima, a pojam je nešto širi jer obuhvata slikanje, pa čak i štampanje na način koji imitira izgled kameje i koristi svetlije i tamnije. nijanse iste zelenkaste boje. Braća Van Ajk su oslikavala Genin oltar u početku monohromatskim slikarstvom (grisaille), ali češće u nijansama iste boje (camaieu) podređenim celoj slici. Van Ajk (Van Eick) je poznat po kombinacijama na istoj slici, za mat površine koristi temperu, a za sjajne ulje.

Pelikan tempera – Podslika kontrastne tempere

Predstavlja unapred planiranu kolor konstrukciju slike. Podslika kroz slojeve uljane glazure zrači tonovima suprotnih boja, koji optičkim mešanjem dobijaju karakter određenog tona. Sama kompozicija slike je slična klasičnom akvarelu, ali tehnološki proces dovodi do slaganja posnih, polumasnih i uljanih slojeva.

Venera

Tempera vinilica- Savremene tehnike kaljenja

Strukturno podslikavanje je kombinovana tehnika tempera ulja, koja svojim svojstvima omogućava skraćeni vremenski put do finalne slike – pastelne štafelajne slike. Pored klasičnih materijala za moguće reljefne strukture, danas se koristi veliki izbor materijala na bazi disperzije akrilne smole.

Al prima slikarstvo je direktno slikanje bez podslikavanja, iz palete ili čak na samoj slici pomešane tonove sa emulzionim vezivom. U ovom načinu slikanja često je neophodna kombinacija crteža i tempere ili kombinacija kolaža, crteža i tempere.

Nova jajčana tempera javlja se zajedno sa novim zahtevima neorealističkog pravca i predstavlja moderan pristup staroj tradicionalnoj Ceninijevoj tehnici. Zahvaljujući studiji američkog neorealiste Roberta Vikerija, proces slikanja je detaljno dokumentovan. U ovoj tehnici je jedna od najpoznatijih američkih slika 20. veka, ,,Kristinin svet“, autora Endrua Vajet-a.

Različite strukture mogu se postići temperom, koja se danas koristi u novim metodama tehnološke i umetničke kompozicije slike. Tempera boja se može izgrebati, ukloniti ili posebno naneti slikarskim noževima, polusuvim tvrdim četkama, prskanjem itd.

Alpino tempera

Tempera je klasična tehnika poluglazurnog karaktera, velike postojanosti i sočne, meke i fine površine obojenog sloja. Za razliku od gvaša, osušeni premaz tempera boje ostaje nerastvorljiv u vodi. Vezivo tempera se može uvrstiti između ulja i gvaš veziva, jer sadrži sistem masnih materija karakterističnih za ulje i vodorastvornih karakterističnih za gvaš. Vezivo od jaja, u tempera-ma nema tačno određeno poreklo. Počeci upotrebe tempera od jaja pronađeni su u ranohrišćanskoj i vizantijskoj umetnosti, dok je najpotpuniji opis žumanca dao tek Cenini, koristeći iskustvo srednjovekovnog slikarstva.

Srednjovekovno štafelajno slikarstvo gotovo u potpunosti karakteriše zvučnost boja i svilenkasti površinski sjaj, zahvaljujući specifičnim metodama rada u klasičnoj tehnici tempere. Slike Đota, Dučia, Simone Martinija, Botičelija i mnogih drugih odlikuju se izuzetnom svežinom, gotovo neshvatljivom u kontekstu vremenske distance. Ništa manje sveže nisu ni ikone novgorodske škole ikonopisa.

Različiti pristupi i načini podslikavanja i slikanja specifični su za pojedine škole i periode i izvode se u nebrojenim kombinacijama, a način rada je imao veliki uticaj na strukturu slike i klasičnog uljanog slikarstva. Vremenom, tempera tehnika sve više gubi na značaju i koristi se isključivo kao tehnika zidnog sekoslikarstva sve do danas, kada doživljava novu renesansu među brojnim slikarima neorealistima.

Tempera – Cena

Cena tempera boja može da varira u zavisnosti od brenda, kvaliteta boje i količine proizvoda. Generalno, tempera boje su poznate po tome što su pristupačnije od drugih vrsta boja, kao što su uljane ili akrilne boje.

Giotto i Carioca su popularni brendovi koji nude niz tempera boja po različitim cenama. Cena njihovih tempera boja može varirati u zavisnosti od veličine posude, broja boja u setu i kvaliteta boje.

Na primer, set od 6 Giotto tempera boja u posudama od 100 ml može koštati oko 10 do 15 dolara, dok veći set od 12 ili 24 boje može koštati između 20 i 30 dolara ili više. Slično, set od 6 Carioca tempera boja u posudama od 120 ml može koštati oko 10 do 15 dolara, dok veći set od 12 ili 24 boje može koštati između 20 i 30 dolara ili više.

Tempera boje su relativno pristupačna opcija za umetnike i popularan su izbor za decu i za odrasle.

tempera

Ukoliko posedujete umetnine ili antikvitete koje bi želeli da prodate možete pogledati koje predmete otkupljujemo na: OTKUPLJUJEMO – Antikvarnica Beograd – Belgrade Antiques.